Prije točno godinu dana, na dan koji ljudi zovu danom zaljubljenih, napisao sam svoj prvi post. Istina, to nije bilo na ovom blogu. Bio sam nesretno zaljubljen i iskreno sam popljuvao to valentinovo, jer naravno... u njemu nisam mogao uživati. Nisam imao nikoga zbog koga bi mi taj dan bio poseban.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek sam zaljubljen. I još uvijek nemam nikoga s kime bih proveo ovaj dan u romantičnijem okružju. Ali ovaj puta neću o valentinovu pričati ništa. Reći ću samo par stvari o dvije riječi.

Dvije najzloupotrebljavanije (ne nužno najčešće) riječi u današnjem svijetu su "Bog" i "Ljubav"...

Ne čudi me što su upravo te dvije riječi u kombinaciji, jer jedna bez druge ne može: Bog jest ljubav.

Pričao mi je prijatelj...



Jedan je mladić radio u osiguravajućem društvu. Firma mu je ostavila nekoliko tisuća eura u gotovini da obavi neki posao i omogućila mu da vozi prilično dobar auto. Izašao je on te večeri van. Parkirajući u neposrednoj blizini diskoteke, nekoliko djevojaka se zalijepilo za auto. Gledale su auto, gledale su njega... a onda se našla jedna hrabrija. Naslonila se na auto, pogledala ga onako zavodnički i upitala:

- Koliko bi ti bio spreman uložiti u našu vezu?

Mladić nije bio promiskuitetna karaktera, ali je prihvatio situaciju i izvadio novčanik. Bljesnule su novčanice i djevojci su se oči zacaklile.

- Pa, za početak, dvije tisuće eura.

Djevojka se trgla i od euforije zanijemila. Ali je mladić nastavio:

- A što ja dobijem za uzvrat?

Kratkim odgovorom djevojka je srušila svoju ljestvicu vrijednosti:

- Ljubav.



Tužno je kako često samo novac, pokloni, darivanje postane važnije od ljubavi. Isto je tako tužno što postoji dan zaljubljenosti, ali ne postoji dan ljubavi. Nemojte dopustiti da i vaša ljubav postane predmet trgovine.

Ljubav se ne kupuje. Ljubav se ne prodaje.

Ljubav se za ljubav daje.

Razmisli sada malo, uzmi si trenutak i pol...

Shvati!

Ne okreće se svemir oko tebe!

As I walk along these streets, I see a man that walks alone, distant echo of people's feet, he has no place to call his own. A shot rings out from a roof over head, a crack head asks for change nearby, an old man lies in an alleyway dead, a little girl lost just stands there and cries.

What would you do, if that was you?
Would you take everything for granted like you do?

A boy just 13 on the corner for sale, swallows his pride for another hit. Overpopulation, there's no room in jail, but most of you don't give a shit that your daughters are porno stars and your sons sell death to kids, you're so lost in your little worlds, your little worlds you'll never fix.

What would you do, if that was you?
Would you take everything for granted like you do?

You turn away!

As I walk along the streets, soaking up the acid rain, underneath the taxi cabs, I hear the streets cry out in vain.

What would you do, if that was you?
Would you take everything for granted like you

Danas sam bio neobično tužan. Kažem neobično jer nije to ona tuga koja me potpuno slomi. To je jedna od onih tuga nad kojima ću vrlo rado sve prebaciti na Njega, jer je u takvim tugama samo On u mogućnosti pomoći.

Naime, već dugo vremena samujem. Ali nije to glavni problem. Problem je u tome što imam jako lošu sliku o sebi. Ne mogu reći da to nema veze s time što sam često bio vrijeđan na račun svog izgleda. Nakon svega što sam proživio, jako mi je teško cijeniti sebe kao osobu, jer svi nekako gledaju vanjski izgled, pa sam i ja počeo previše računa voditi o tome.

Jednom me je jedna cura pitala da li sam bolestan. Naime, imam prenisku tjelesnu težinu. Trenutno sam oslobođen vojske na nekoliko godina jer nemam dovoljnu težinu. Danas sam razmišljao... tako mi je bilo neugodno kad se u jednoj prilici jedna djevojka htjela nasloniti na moje rame u autobusu. Nije to bila djevojka s kojom sam ja išta želio imati, bila mi je samo prijateljica, ali mi je svejedno bilo neugodno jer se ona nikako nije mogla namjestiti.

I često se pitam, danas je to posebno došlo do izražaja, hoće li mene itko voljeti unatoč tome što sam mršav kao da sam od nečega bolestan. A što god ja činio, ne mogu dobiti na tjelesnoj težini. Jer danas je malo tko spreman voljeti nekoga zbog onoga što on je ako on nije barem malo fizički privlačan.

A ja... kroz mene se providi... i zato sam tužan...

Ali danas sam mnogo razmišljao o tome što znači voljeti i biti voljen.
Zato sam postao svjestan da ću se morati pomiriti s time da je važnije voljeti nego biti voljen...
Važnije služiti nego biti posluživan.

On nas ionako voli sve i u Njegovim očima sam vrijedan...

Moram naučiti živjeti tako da mi to bude dovoljno...

Sveto Pismo doista skriva različite poruke.

Poruke o ljubavi.
Poruke o životu.
Poruke o miru.
Poruke o Spasenju.
Poruke o čovjeku.
Poruke o Bogu.


Što se nalazi u središtu Svetog Pisma?

Najkraće poglavlje u Svetog Pisma je Psalam 117.
Najduže poglavlje Svetog Pisma je Psalam 119.
Središnje poglavlje Svetog Pisma je Psalam 118.

Postoje 594 poglavlja prije Psalma 118.
Postoji 594 poglavlja nakon Psalma 118.

594 + 594 = 1188

Središnji redak u Svetom pismu?
Psalam 118:8


Je li sasvim slučajno da je upravo ovaj stih u središtu Svetog Pisma?


"Bolje se Jahvi uteći, nego uzdat se u čovjeka!"

Probudila se obasjana suncem. Ugodan vjetar joj je mrsio kosu. Leptir joj je sletio na rame, zadržao se tamo nekoliko sekundi i ponovno odlepršao. Ptice su cvrkutale. Dan je bio kao stvoren za mir, za uživanje...

Ustala je. Njen dragi nije bio kraj nje. Krenula je potražiti ga. Sigurno je bio tu negdje u blizini... On je u to vrijeme sjedio kraj jezera. Gledao je svoj odraz u vodi. Divio se. Zatim je promatrao utrku riba, njihovo lamatanje perajama. Uhvatio je nekoliko kamenčića i bacio ih u vodu. Sa divljenjem i zanosom, promatrao je kako se na površini stvaraju mali kružni valovi. Bio je sretan. Sve njegove potrebe bile su ispunjene.

- Hej! - začula je ona nepoznati glas.
- Hej, tko si ti? - pogledala je oko sebe tražeći mjesto od kud je dopro uzvik.
- Znaš li da si nešto najljepše na ovoj zemlji? - Eva se zacrvenjela i blago nasmijala.
- Sada znam... hvala! A i ti lijepo izgledaš. Nisam još do sada vidjela zmiju.
- Zanima me, zašto vam je Bog zabranio da jedete hranu iz vrta?

Eva se ponovno nasmijala.

- Ma, ne. Nije nam zabranio jesti. Smijemo jesti. Smijemo jesti sve, osim plodove s jednog drveta.
- Da?
- Da, ono veliko drvo u sredini vrta, s njega ne smijemo jesti.
- Hm...

Zmija se oplela oko Evinih nogu, a zatim odletjela na drvo. Smjestila se na granu i s grane uzdahnula, tiho, ali dovoljno glasno da Eva to može čuti:

- Ali anđeli su rekli da je Bog stvorio ljude slobodnima... - Eva je doista čula što je zmija izgovorila.
I onda je u svoju obranu, kako bi se riješila zmije i zbunjenosti u koju ju je dovela, uskliknula:

- Ne smijemo jesti s tog drveta jer ćemo umrijeti.
- Umrijeti?
- Da, Bog je rekao da ćemo umrijeti ako okusimo plod tog drveta. - Zmija se već uznemirila...

- Samo malo, Eva! Kako je Jahve nazvao to drvo?
- Drvo spoznaje dobra i zla.
- Hm... Baš! Nećete vi umrijeti. Nego Bog zna da ako okusite taj plod, bit ćete kao bogovi.
- Molim? - Eva se osjetila ugroženom.
- Da, bit ćete kao bogovi i znat ćete razlikovati dobro od zla. Zar ti to ne želiš? Ne želiš li biti kao Bog kojeg toliko voliš?
- Kao Bog? - Evi je zapela knedla u grlu.
- Da, kao Bog!
- Zašto osjećam da se svijet smanjuje nada mnom?
- Bog vas je stvorio slobodne! Budi slobodna! Kušaj taj plod i bit ćeš kao Bog.

Eva je pružila ruku. Ali prije nego je dotaknula voćku, brzim trzajem, povukla je ruku.

- Ali umrijet ćemo! - Eva se uplašila kao nikada do tada... nikada niti nije imala razloga.
- Zar bi Bog u vrt koji vrvi životom stavio nešto što donosi smrt? Evo, razmisli malo!

Eva je osjetila mučninu... Otrgnula je plod i polaganom kretnjom približila ju ustima.
A Bog je to sve gledao. I bio tužan.

- Eva! Što si to uradila? - Dotrčao je Adam u tom trenutku.

Gledao je pun zaprepaštenja u plod u njenoj ruci. Pomislio je:
- Nije umrla! Zar je Bog lagao? Pa Bog nikad nije lagao.
Eva je pružila ruku, te je i Adam kušao.

Nije prošlo mnogo vremena...

- Evo, pokrij se ovim. - Eva je osjećala neobičan sram.
- Adame, što je ovo? Što se događa?

A tada su začuli glas s kojim su nekoć živjeli u radosti zajedništva, a sada su ga se užasavali. U neopisivom strahu, Adam je povukao ženu svoju za ruku i sagnuo se iza grma. Evi je ispao list iz ruke. Ponovno su bili goli.

Bog se šetao po vrtu.

- Adame! Adame! Gdje si?

Tek tada im je oboma sinulo koliko su nerazumno postupili. Od Boga se ne može sakriti.

- Evo nas, tu smo se sakrili, jer smo te čuli da šetaš po vrtu.
- Sakrili ste se, kažeš? A zašto?
- Goli smo i sram nas je... - izgovorio je pokunjeno Adam.
- Sram vas je što ste goli? Oduvijek ste bili goli! Da niste možda jeli s onog drveta...

Adam je pomislio kako se sa Bogom može raspravljati:

- Žena koju si stavio uz mene, ona me nagovorila i dala mi da jedem.

A ni Eva nije imala drugačijeg argumenta:

- Zmija me obmanula. Rekla je da nećemo umrijeti.
- Zmija... - tužno je uzdahnuo Bog.

Znao je Bog da je to onaj njegov pali anđeo kojeg je tako volio. Anđeo koji ga je zakriljavao svojim krilima. Osjećao je Bog bol u srcu kad se sjetio da ga je morao izgnati s Neba. Sjećao se Bog i dijela anđela koje je poveo sa sobom. A bio je najljepši. Stvorio ga je takvim. Bog je još nekoliko puta uzdahnuo znajući da se mora zbiti još nešto. Znajući da ovo nije kraj. Znajući da nije stvorio čovjeka da ga uništi. Znajući da je stvorio čovjeka da živi, a ne da umre. Znajući da će jednog dana gledati svog Sina kako umire za tog istog Adama i za Evu.

- Morat ćete izaći iz vrta. - napokon je rekao Bog.
- Ali, Bože... - tu je stao. Shvatio je. Shvatio je da stvari uvijek budu točno onakve kako Bog kaže.

Oboje su se osjećali užasno. Doživjeli su osjećaje kojih prije nije bilo. Iznenađena njima Eva upita:
- Umiremo li?
- A što je to umiranje? - uzdahnuo je Adam znajući da ni on sam ne razumije ništa.
- Bježanje pred Bogom...

Ali Bog ih je volio i dalje. Bog nije znao drugačije.

- Obucite ovo. - pred njih je Jahve stavio odjelo od kože.

Adamu je bilo jasno. Nevino janje je ubijeno zbog njihovog grijeha. Nevino janje je ubijeno da oni sakriju svoju golotinju, da sakriju svoju grešnost. Ali Bog nije toliko mislio na to janje. On je mislio na jedno drugo Janje. Janje koje je nakon nekoliko tisuća godina došlo na zemlju da bude ubijeno kako bi čovjek živio. I Boga stegne oko srca.

A onda se potiho nasmija...
Zbog svih onih koji će živjeti zbog vjere u Sina njegovog.
Nasmija se potiho...
Jer ih je volio...


Istinska sloboda uvijek ima ograničenja.
Uvijek postoji put koji nije izabran.
Svaki slobodan izbor je ograničenje od drugih izbora.

Je li itko ikada bio potpuno sretan?

Sjećam se koliko sam problema imao da nekim ljudima objasnim razliku između sreće i zadovoljstva. Moja bivša cura je jako draga osoba. Ali ona nikada nije razumjela tu razliku. Iako je na momente sigurno bila bliže sreći nego ja, za nju je sreća bila zadovoljenje svojih želja i svojih prohtjeva. Daleko od toga da je ovaj tekst o njoj. Nema to veze s njom. Ona je još uvijek negdje u mom srcu, ne na onaj način, ali nekako već je... I nikada joj ne bih nanio zlo. Ne govorim ovo da ju omalovažavam. Sa ovime se borimo svi.

Jedan nepoznati (barem meni) autor rekao je jednom: "Sreća nije mnogo imati, već malo željeti." Svijet u kojem živimo, u svom materijalizmu i konzumizmu, zaboravio je uživati u onim malim stvarima... I zbog toga nitko nije sretan. Ljudi (nažalost, ne svi) imaju dovoljno novaca i zadovoljni su. Ali nisu sretni. Sreća ne proizlazi iz debljine novčanika, sreća ne proizlazi iz vrijednosti automobila ili bilo čega drugog materijalnog.

Sreća je stanje uma. Uma koji svaku noć liježe u krevet bezbrižan, svjestan činjenice da se sutra možda neće probuditi, ali svjestan i stvarnosti mjesta na koje odlazi nakon toga.

Uma koji je u miru s Bogom. Uma čiste savjesti.

Je li itko ikada zapravo bio potpuno sretan?

Ručao sam u menzi...

Bio sam u očajnom psihičkom stanju.

Za mojim stolom, sjedile su dvije cure. Inače nisam osoba koja prisluškuje tuđe razgovore, ali jedna od njih je prilično glasno pričala pa nisam mogao ne čuti... Bila je ogorčena nekim glupavim stvarima, kao da na primjer u pustinji nađete bunar pun vode ali vas živcira što kolotur cvili kada kantu vučete van. Neka totalno banalna glupost. I onda si mislim: što sve danas uznemirava ljude. Toliko se unijela u to da sam pokušao ne slušati. Nakon svega što sam u svom životu doživio, nije mi se dalo slušati tuđe besmislene jadikovke. Želio sam ručati u miru.

Tada mi je za oko zapela jedna druga cura koja je sjedila nekoliko stolova dalje. Bila je obučena kao da je čekala mušteriju. Zbunjeno sam ju gledao, ne shvaćajući zašto je tako obučena na takvom mjestu. Poznavao sam ju od prije. Ne kao prijateljicu, samo kao poznanicu. Dva moja prijatelja ju poznaju, pa sam ju ja "upoznao" preko njih. Simpatična cura, ali kako nije moj tip, nije me pretjerano privukla... Jednostavno sam bio začuđen njenim stilom oblačenja za menzu... Pomislih: možda je od nekud upravo došla, ili možda nekamo upravo ide...

Ali onda pomislih...

Nije li tako sebično kako gledam druge ljude i komentiram ih, pa makar i samo sebi u glavi... A što sam ja bolji? Na um su mi odmah pali moji poroci, moje mane... i moji nedostaci. Osjetih se licemjerno... A to sam i bio.

Osudio sam ih mnogim osudama, a samo je jedno bilo potrebno...

Gledati ih kao kamen u kome leži kristal...

Gledati ih kao djecu Božju...

Za sva osobna pitanja i primjedbe, možete me kontaktirati na

returning@net.hr.

Ukoliko nešto nije u redu sa stranicom (neki link ne radi ili slično), molim vas da me o tome obavijestite.

Hvala.

Kai